Navigacija
 Portal
 Forum
 FAQ
Ko je trenutno na forumu
Imamo 32 korisnika na forumu: 1 Registrovan, 0 Skrivenih i 31 Gosta :: 2 Provajderi

laza

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 309 dana Pon Jan 09, 2012 11:51 pm
Zadnje teme
» Seljačka politika...
Juče u 10:31 pm od laza

» Dvorci i tvrđave
Juče u 7:53 pm od Poli

» Phantasy Photos
Juče u 7:45 pm od Poli

» Sve o "pametnim" telefonima i sličnim čudima tehnike...
Juče u 6:54 pm od Brave Heart

» Vesti iz sveta IT-ja (softver, hardver i...)
Juče u 6:29 pm od Brave Heart

» Filmske novosti...
Juče u 6:04 pm od Brave Heart

» Vesti iz sveta umetnosti
Juče u 6:02 pm od Brave Heart

» Vesti iz sveta astronomije...
Juče u 5:44 pm od Brave Heart

» Josip Broz Tito
Juče u 5:41 pm od laza

» Corax - slika današnjice
Juče u 5:17 pm od Brave Heart

» Misli velikih
Juče u 5:16 pm od Храст

» Potreban majstor amater za izradu plakara
Juče u 5:16 pm od Avramova

» Sreća
Juče u 4:56 pm od Храст

http://s16.postimg.org/a3qjjtmrl/biogen_DVA.png
Пројекат руске културе у Србији
http://s21.postimg.org/43y2a3nav/ruska_kultura_u_srbiji1.png
Traži
 
 

Rezultati od :
 


Rechercher Napredna potraga


Bog u metrou

Strana 1 od 8 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Bog u metrou

Počalji od Noelia taj Ned Apr 22, 2012 12:53 am

Jeste li se kada zapitali što bi bilo da je danas Isus živ i da hoda ovom zemljom? Kako bi se ponašao, što bi nam govorio, da li isto kao u Evanđelju?

Tekst knjižice "Bog u metro" koji slijedi u nastavku, na zanimljiv i duhovit način opisuje Božji silazak na zemlju - u pariški metro - i susrete s ljudima koje sreće na tom putovanju.


Knjiga,
to je pomalo
kao pecanje:
iznenađenje se
katkad
dogodi na kraju.
Kao kad, recimo,
putujemo metroom.

UVOD

Kad Bog saznade
preko svojih specijalnih službi
pa i,
valja priznati,
vrlo specijalnih
da se u istom tjednu
dogodio u metrou
jedan kvar,
dvije nesreće,
tri neuspjela samoubojstva,
četiri pokušaja ubojstva,
pet napada na javni moral,
šest otmica malodobnih,
sedam tučnjava među emigrantima,
osam srčanih napadaja,
devet slomova živaca,
deset obećanja ženidbe,dvanaestak obraćenja,
stotine zahvaljivanja,
tisuće psovki i kletvi,
te milijun uzdaha od umora
i malodušnosti,
pomisli da stanje počinje
bivati ozbiljno,
pa odluči skoknuti dolje
da se sam uvjeri u situaciju.

Uzme notesi
načrčka nekoliko riječi za Petra,
svog vjernog svetog Petra,
koji mu je učinio toliko usluga:
"Neka se nitko ne uznemirava.
Odlazim na vikend.
Za moje odsutnosti snađi se
kako najbolje znaš."

Kad Petar nađe poruku,
Bog je već bio otišao.
Incognito, kao uvijek.
Petar kimnu glavom
i reče u sebi,
da Bog, doista,
ima katkada neobične ideje
i kadšto je odsutan
zbog čudnih razloga.
- Samo da mu se ništa ne dogodi –
reče u sebi.
- Kad se ne bi vratio, bili bismo frigani!

I tako mudrujući
pripremi se da još jednom
osigura privremenu upravu.

PRVA STANICA

Bog sretno stigne
na peron.
Valja reći da nije bila
velika gužva.
A imao je golemu prednost
pred svim onim ljudima koji su
toga petka
žurili na posao
da stignu na vrijeme:
on nije imao radnog vremena
ni šefa službe
da mu prigovara.
Njemu se neće uskratiti
od plaće
jedna satnica
za zakašnjenje od deset minuta.
A osim toga,
kako nitko nije obraćao pažnju na njega
i kako ga
u svakom slučaju
nisu mogli prepoznati,
jer da bi ga prepoznali
nije dovoljno imati oči,
on se neopazice ugura u gomilu.
Čak se i prošvercao
i tako vozio bez karte,
govoreći sam sebi da mu, na kraju krajeva,
to i duguju
i da je on
ovdje zapravo kod kuće,
jer on je Bog,
a Bog je posvuda.
Uostalom, bio je pošten.
Zar nije rekao:
„Kad ponovno budem došao,
doći ću kao tat?“

Vlak stigne
drndajući se.
Bio je to stari vlak,
klimav,
koji je počeo bivati staromodan
i trebale su mu
sve kočnice
da bi se zaustavio.
Pa ipak se zaustavio
i bila je navala,
gužva,
velika gužva kao uvijek u osam sati ujutro.

Bog uđe u drugi razred
zbog onoga što je jednoga dana
rekao o ljudima
koji izabiru najbolja mjesta
a nađu se na najgorima.
Bio je stisnut između mlade prodavačice
koja je čitala reviju "Nas dvoje"
i bankovnog činovnika koji je gutao
roto-roman "Pljačkaši velikog stila".
Vlak krene
dupkom pun.
A vani
psovali su ljudi za koje
nije bilo mjesta,
ostali su na peronu
i gubili strpljivost.

U vagonu bijaše parna kupelj.
Strašan smrad od znoja
pomiješan s mirisom kolonjske vode.
Bogu se od toga preokretao želudac,
makar,
ako je itko imao dobar želudac,
onda ga je sigurno imao on.

Polazak bijaše nagao,
tako nagao da se mlada prodavačica našla
oči u oči
s "Pljačkašima velikog stila",
a bankovni činovnik
na osamnaestoj stranici "Nas dvoje".
Bilo je, dakako, nemoguće pomaknuti se.
Bog u sebi reče da u usporedbi s ovim
sardine u svojim konzervama
imaju još i sreće.

Bog baci pogled
na "Pljačkaše velikog stila".
Od toga nije razumio mnogo,
premda je
uživao ugled inteligentnog bića.
Vrlo inteligentnog.
Ali valja reći da je slabo poznavao šatrovački
i da je više volio poeziju
i glazbu.
Konačno, svatko ima svoj ukus.

Bankovni bi činovnik
bio zacijelo propustio svoju stanicu,
i Bog mu dade mali, neupadljivi znak,
kao što to čini svaki dan
da pomogne ljudima u nevolji.
Čovjek nevoljko
zatvori knjigu
i pripremi se za silazak
na idućoj stanici.
Za četvrt sata
nizat će brojke.
To će trajati čitav bogovetni dan,
dugi dan u kojem će on,
između dvaju knjiženja,
naizmjence biti
prosjak,
mešetar,
policajac,
junak,
kao u knjizi,
onoj knjizi što je počeo čitati u metrou.
- Sanjariti između dvaju knjiženja
ipak je bolje
negoli uopće ne sanjariti - pomisli Bog,
koji je imao smisla za stvarnost,
a uvijek je sanjao lijepe snove.

Na idućoj stanici
mlada prodavačica zatvori svoje "Nas dvoje"
s malim žalosnim uzdahom,
jer je i nju
podlistak što ga je stala čitati
počeo oduševljavati.
A i Boga,
koji je, tek toliko,
bacio na to pogled
a da se to na njemu nije ni primijetilo.
Mlada prodavačica nije znala
da će stvarnost uskoro
nadmašiti sanje.
Jean-Marc s kojim hoda
već nekoliko mjeseci
reći će joj večeras
da je voli
i da bi se mogli,
ako se ona s time slaže,
i vjenčati
pa krenuti oboje
zajedno prema vječnosti.
Ali to je, jasno,
znao samo Bog.

Bilo je osam i pol sati
i što se vlak više približavao
zadnjoj stanici,
bilo je manje gužve.
Moglo se čak i sjesti,
i Bog sjede.
Njemu s desne strane,
a to se ne događa svaki dan,
sjedila je žena,
neka pozamašna žena,
koja je zauzimala dosta mjesta.
Ali čovjek ne bira svoje tijelo.
Kad ga ima, mora "živjeti s njim",
a ne može uvijek iz njega uraditi što hoće,
bez obzira na ono što o tome govore
šarlatani i stručnjaci s reklame.

Bog se malo stisne
da bi ženi bilo udobnije.
Vidjelo se da je žalosna.
A imala je i zašto biti žalosna:
išla je na sprovod i
ma što ljudi mislili,
sprovod nije nikad veseo,
gledan iz zemaljske perspektive.
Ali Bog
vidi stvari uvijek odozgo.
Na to je prisiljen.
Stoga prišapne ženi
da njezin sin,
njen miljenik,
koji je bio sav njen život
i kojega je glupost,
blesava taština nekog gusara s ceste
osudila na smrt
u punoj životnoj snazi
na sjevernoj auto-cesti,
da njezin, dakle, sin
nije otišao zauvijek.
Reče joj,
u njenom srcu,
da on živi,
da se brinu za njega
i da će se jednoga dana
njih dvoje ponovno naći.
Jer ljubav je jača od smrti.

Dvije stanice dalje
žena siđe.
Činilo se da je manje žalosna
i da je snažnija.
Moralno.
Duhovno.
- Žena će izdržati - pomisli Bog.
Ona je nazirala svjetlost
na kraju mrkle noći.
Samo se od nade živi.

Bog baci pogled
na plan metroa
i odluči sići na idućoj stanici
i uzeti prijelaz,
jer tu mu je bila najbolja veza.
Volio je veze,
osobito one što se uspostavljaju
između ljudi i njega
u dubini srca.

U metrou
ljudi katkad propuštaju svoje veze
i zbog toga su loše volje.
Ali Bog
ne može propustiti svoju,
jer on je uvijek točan,
uvijek prisutan
na svim raskršćima života.
Dovoljno je udubiti se u sebe
ili zanimati se malo za druge
da bismo ga susreli
i krenuli s njime
kao na putu za Emaus.

DRUGA STANICA

Bilo je devet sati
i manje ljudi na peronu.
Bog duboko udahne zrak
i sjedne na klupu.
Klupa bijaše drvena,
a kako se Bog dobro razumio
u posao s drvetom,
jer je nekoć izradio
mnoštvo klupa
za mlade bračne parove,
pogleda sada kako je ova izrađena.
Tehnika se promijenila,
ali klupa nije bila loša.
Čovjek koji je izradio ovu klupu
znao je dobro svoj posao.
Bio je dobar radnik.

Na klupu pokraj njega
upravo sjedne mlada žena,
elegantna, napirlitana.
Možda malo previše.
Premda su bili sami
na klupi,
žena sjede sasvim uz njega.
Bog ni da trepne.
Susreo je već mnogo
žena kao što je ova
i pun ih je bio raj,
i to na ponajboljim mjestima.
Pa ipak,
danas kao i jučer,
nisu bile na dobru glasu.

U ogledalu, dok se pudrala,
žena spazi
pogled svog susjeda.
Taj ju je pogled zapanjio.
Ova "mušterija" nije bila obična.
Činilo se da je čita
kao otvorenu knjigu.
A ipak,
za razliku od tolikih drugih,
nije ju prezirao.
Naprotiv.

Žena spremi ogledalo,
izmijeni s Bogom
ponovno pogled
da bi se uvjerila
u ono što je vidjela u prvome,
i nakon smiješka,
koji nije bio ništa drugo do zahvala,
ponizna i usrdna,
ustane i udalji se
pjevušeći u svom srcu
novu pjesmu.

Na klupu
sjede neka druga žena
u pratnji malog djeteta.
Dječak je bio nestašan,
kao većina dječaka.
Tražio je sitan novac
da ubaci u automat.
Majka je rekla ne.
Jedanput.
Drugi put.
Treći put.
Na kraju popusti
i dade novčić.
Bog nije bio iznenađen.
Znao je
već odavno
da onaj tko moli prima,
tko traži nalazi
i da se na kraju uvijek otvaraju vrata
čovjeku koji uporno kuca.
I još se jednom
Bog zadivio mudrosti djece,
one djece što su je apostoli
ponekih dana
smatrali tako nesnosnom
i stvarno bezobzirnom
u njihovoj strasti da vječito moljakaju
jednu smokvu
ili grozd
od one male skupine koja je
od sela do sela
navješćivala ljudima
Radosnu vijest.

Dječak se vrati
pregršti pune karamela.
I pristupi Bogu
pa ga pogleda
bez ustručavanja
ravno u oči.
- Znam tko si ti - reče dijete.
Baš si simpa, znaš,
mnogo si draži nego u mom novom katekizmu.
Hoćeš karamelu?

Bog uzme jednu,
a dječak pođe majci
ne čekajući ni najmanje hvala.

- Sva su djeca ista - pomisli Bog.
Odmah pogode tko sam.
Daju ne čekajući ništa zauzvrat.
Doista sam imao pravo kad sam rekao
da treba biti poput djece
ako ljudi žele ući u kraljevstvo nebesko.

TREĆA STANICA

Bog ustane
i pođe hodnikom,
dugim hodnikom
koji kao da nema kraja.
Uspe se stepenicama
i spusti za dvije,
pa pričeka tri minute
ispred automatskih vratašca
koja su se zatvorila pred njim
bučno škripeći.

Na trenutak
Bog je bio u napasti da prijeđe
iznad vratašaca
ili kroz vratašca,
ali se pravodobno
sjeti
da se nalazi u metrou
među ljudima
i da bi mogao time izazvati cirkus.
Strpljivo dakle pričeka
otvaranje vratašca.

Cirkus je bio na peronu.
Bio je svugdje.
SKANDAL, CIRKUS, SKANDAL
skandirale su reklame,
reklame za dame,
koje su zanimale samo muškarce,
sudeći po pogledu,
mutnom,
otupjelom,
uznemirenom
ili ravnodušnom
što su ga bacali u prolazu
na goleme plakate.
A ženama se živo fućkalo za te reklame
ili su se bar tako pravile.

Bog ispod oka
neupadljivo pogleda
steznik
što ga je reklama
htjela nametnuti ženama
govoreći da bi one
s time
sigurno imale divno držanje.
I on se sjeti Eve,
divnog stvora što ga je izvajao
na početku svijeta
da pravi društvo Adamu.
Pomisli da je njoj sigurno bilo
udobnije
u tunici od kože
koju joj je izradio
po mjeri, prosim fino,
nakon slučaja s jabukom.
Valja reći da je tunika bila
od zlatne lasice,
što Biblija ne spominje,
i da je Eva imala dobru liniju.
Bila je dobro građena,
"kao salivena".
Bog je to svakako dobro znao.

Bog se nasmiješi pri pomisli da je upravo on
"lansirao" modu,
prvu modu.
Možda pomalo mini,
ali imao je zato ispriku:
bila je to prva žena koju je obukao.
A uostalom, čini se da se to i Adamu svidjelo.
Da, Bog je bio prvi veliki krojač,
prvi "kreator",
kako se danas kaže.
Zaustavivši se pred jednim izlogom
što su ga postavili na peronu,
a držao ga je poznati modni kreator,
nije osjetio ni najmanji kompleks.
Pomisli da bi se Dior, Fath,
Coco Chanel i ostali slični,
koji danas lansiraju modu,
mogli sakriti
sa svojim izvještačenim kreacijama.
To je konfekcija.
I imitacija.

Bilo je već deset sati.
Pokraj Boga
sjedne neki čovjek,
mladi stručnjak
koji je sanjao o unapređenju
i bubao priručnik iz informatike.
Metasemiotika? Konkatenacija?
Bog ne bi znao reći što je to,
on koji se već toliko namučio
da bi razumio latinski
kad su mu se obraćali na tom jeziku,
a tako je jednostavno
upotrebljavati žive riječi
svakidašnjeg govora
da bismo mu rekli:
"Volim te",
"hvala",
"oprosti".
- Samo da ne ubace
molitvu i liturgiju
u kompjutor - pomisli.
- Tada bih se morao iznova uklopiti u posao
i sam se preustrojiti.
No, to bi bio vrhunac!

Bog izađe kod Opere.
Na peronu
neki se starac rušio
pod teretom golema kovčega.
Bio je to emigrant,
stranac izgubljen u ovom Babilonu,
koji se iskrcao iz vlaka
prije dva sata
na kolodvoru Austerlitz,
pošto je već proveo noć
sjedeći na svom kovčegu,
i od tada je
lunjao bez kraja i konca
labirintom hodnika
i prilaza metrou.

U slobodnoj ruci
čovjek je držao komadić papira,
sav zgužvan,
na kojem je netko,
rođak ili prijatelj,
načrčkao neku adresu,
adresu neke straćare,
negdje u sjevernom predgrađu.

Bog pristupi čovjeku,
pročita adresu i,
bez riječi,
uze kovčeg
smiješeći se zahvalnom čovjeku,
dajući mu znak da ga slijedi.

Stranac reče u sebi da ima stvarno sreću
što je konačno susreo čovjeka
koji se zanima za njegovu sudbinu,
za njegovu nevolju
i bijedu.
Pomisli da je to uistinu providnost.
I Bog to pomisli,
koji se noseći kovčeg
sjeti onog Šimuna,
podrijetlom Cirenca,
koji mu je jednoga petka kao što je ovaj
pomogao nositi teret,
golemi teret, drveni križ,
istesan od teške grede,
križ koji nema nikakve veze s križevima
što vise danas o vratu ljudi
kao ukras,
križ na koji su ga
razapeli.

Bog otprati starca
do zadnje stanice metroa.
I ondje mu pokaza put,
cestu kojom treba poći
da bi došao do svog cilja.
Čovjek se neće izgubiti,
jer put koji Bog pokazuje
uvijek je dobar put.
Starac je bio ganut
i reče Bogu da navrati
jedne večeri,
nakon posla,
čim se bude smjestio.
Bog mu reče da će svakako doći.
A on je uvijek držao svoja obećanja.

ČETVRTA STANICA

Da bi se odvezao metroom
u suprotnom smjeru,
Bog je ovaj put
morao uzeti kartu
"kao i svi ostali".
Stao je u red da je kupi
i tada primijeti
da je bez prebijene pare.
Ljudi iza njega
počeše gubiti strpljivost
govoreći sada glasno
što su prije potiho mislili:
" Da, stvarno je bijedan tip
kad nema čime
ni kartu za metro platiti;
doista se čudni ljudi susreću
u tom metrou;
njima se žuri,
a ovaj tip kopa po svojim džepovima
već pet minuta
i tako im, eto, oduzima dragocjeno vrijeme".
Bog, kojega sada
počeše već nazivati "bezobraznim",
osjeti da mu se od nelagode obrazi žare.
Bio je vrlo zbunjen.
Kad bi bio u Palestini,
mogao bi obnoviti prizor s ribom,
što mu je omogućilo da plati hramsku taksu,
a ljudi su tada, zapanjeni,
zabezeknuti,
popadali na stražnjicu.
Ali ovdje,
u metrou,
nije bilo ribe.
Niti su bili u Palestini.

Bog se našao u velikoj neprilici,
ulovljen u zamku,
na mamac
ovog potrošačkog društva
u kojem ništa nije besplatno,
čak ni poljubac,
društva u kojem se sve plaća,
čak karta za metro.

U tom času sretne pogled,
pravi pogled
poput onoga u satnika
ili Zakeja koji se popeo na smokvu.
Taj pogled, "drukčiji od ostalih",
bio je pogled biljeterke,
biljeterke na stanici Lilas,
koja mu dadne znak
i potiho reče:
- Evo, uzmite ovu kartu.
Uvijek imam po jednu kod sebe
da izvučem iz sosa ljude poput vas.

Bog zahvali ženi,
sjećajući se udovice
koja je stavila u hramsku blagajnu
dva mala novčića,
sav svoj imetak,
dok su se odličnici,
bogataši,
moćnici
razmetali hvalisavo
s velikim čekovima.

Bog pribilježi u svoj notes
ime biljeterke,
obećavajući u sebi
da će joj vratiti stostruko
ono što mu je dala tako prostodušno.
A budući da moneta koju Bog vraća
u zamjenu za karte što mu ih daju
nije imala pokriće u vrijednosti zlata,
nego u neuništivoj Ljubavi,
i budući da je Bog imao
neiscrpive zalihe ljubavi,
biljeterka je mogla biti mirna;
ona će moći putovati besplatno
svu vječnost:
ček što će joj Bog izdati
vrijedit će beskrajno više
od svih mjenica
i svih računa i u najuglednijim bankama.
U raju
neće se više morati brinuti
za sutrašnjicu:
za sutrašnjicu koja će
za nju i za njoj slične
biti vječno raspjevana.

Bog je imao sreću:
njegova se nezgoda
na kraju
okrenula na dobro.
A to nije bilo uvijek tako.
Tako se na stanici Chatalet,
gdje se Bog sada našao,
skupila gomila
oko nekog Alžirca koji je
dopustio da ga upecaju bez karte.
Kako je bio bez novaca,
kontrolor je pozvao policiju.
U međuvremenu se Alžirac
trudio objasniti,
koliko je mogao,
moleći da ga saslušaju,
ali uzalud.

Kontolor je vršio svoju dužniost.
Kontrolirao je, jer je plaćen da kontrolira.
Premda nije bio slijep,
slijepo se držao načela
i nije se šalio s propisima.
Uostalom kao ni s ljubavlju.
To gore po onoga tko se dade uloviti.
Kad čovjeka ulove, on treba platiti.
Bez gunđanja, molim!

Alžirac
bijaše kao i Bog:
bio je na rubu društva
i loše se osjećao u tom metrou,
usred svih tih ljudi
koji su "kako se pristoji",
ljudi koji su ga sada okruživali
i koje je slabo razumio.
Valja reći da su vikali
miješajući psovke i bijes,
prezir i prostotu,
govoreći kako kontrolor ima pravo
"da ovi ljudi
sigurno misle
kako im je sve dopušteno
i da bi bilo bolje
da ih pošalju odakle su i došli
umjesto da ih puštaju ovdje,
kod nas,
da jedu naš kruh".

Bog, koji se približio,
nije vjerovao svojim očima.
Ni svojim ušima.
Bjesnili su na tog čovjeka
kao što su bjesnili na njega,
kad su ga navlačili
pred Pilata i Kajfu
tereteći ga za sve grijehe
i sva zla čovječanstva.

Kao i Pilat,
kontrolor je imao mirnu savjest.
Ta zar nije vršio svoju dužnost?
A okupljeni ljudi
bili su spremni zakleti se,
svjedočiti
da je taj čovjek kriv.
Uostalom, bilo je dovoljno pogledati ga
i vidjeti boju njegove kože.
Bog malo jače napne uho:
Ovi ljudi, dakle, nemaju srca
ili im je srce kameno!
Da, sigurno je tako,
jer Bog,
koji je ipak imao profinjeno uho,
ništa nije čuo:
ni najmanji otkucaj simpatije
ili sućuti.

Predali su čovjeka policiji,
policajcima koji su
na svaku čovjekovu pritužbu
odgovarali udarcima i klevetama.
- Očito, reče Bog u sebi,
ništa se nije promijenilo:
uvijek ima negdje
nevinih koje tuku
i bez razloga muče.
Ljudima uvijek treba neki krivac,
uvijek netko
tko će "platiti".

Bog je bio žalostan,
vrlo žalostan
zbog onoga što je upravo vidio
i čuo.
Znao je što slijedi.
U policijskim kolima
isprebijat će čovjeka.
U policijskoj stanici
otpočet će vijećanje
da mu "dadnu nogu".
Vrijeđan,
obasipan pogrdama i popljuvan,
čovjek će pasti prvi put,
drugi put
i treći put.
Provest će noć na policiji
ili u pritvoru.
Sutra
ili prekosutra
odvest će ga
sucu za prekršaje.
Neće više izgledati kao čovjek,
a kako neće imati novaca
da plati globu,
platit će svojom osobom.
Bacit će ga u zatvor i
zatim prognati kući,
u rodnu zemlju,
s napomenom na njegovu dosjeu:
"Nepoželjan".

Za to vrijeme pošteni ljudi,
kontrolor,
svjedoci,
tužitelji,
sudac
i golemo mnoštvo ostalih:
ravnodušnih,
onih koji svakom prilikom peru ruke
govoreći:
"To nije moj posao,
to me se ne tiče",
onih koji imaju svjež dah i mlako srce,
čiste ruke i zagađenu dušu -
spavat će mirno
na svojim jastucima.
Zahvaljujući njima
i njihovim "naporima",
bit će malo više "reda"
i "poštenja"
u ovom društvu,
koje je ipak počelo ozbiljno
zaudarati po lešini
i nepravdi.

Taj je smrad Bog dobro poznavao.
Od njega mu je
više no jednom
došlo do povraćanja.
Stoga je bio žalostan,
uistinu žalostan,
zbog onoga što je upravo vidio i čuo
ovoga petka
na stanici Chatelet.

PETA STANICA

Bilo je skoro podne.
U novoj kompoziciji
u koju je Bog ušao
ljubilo se dvoje zaljubljenih.
Kao svi zaljubljeni,
i oni su bili sami na svijetu.
Pa ipak, Bog znade
je li bilo svijeta
u ovom času
u metrou.

Bog pomisli da će ovo dvoje
još jednom
propustiti svoju stanicu.
U bezimenom mnoštvu
savili su svoje gnijezdo,
našli svoj kutak raja.
U svojoj su sreći
zaboravili na vrijeme.
Za njih vrijeme nije više postojalo,
uistinu nije, uopće više nije postojalo.
Vrijeme je imalo čudan okus,
predokus vječnosti.
Bog se nasmiješi:
volio je zaljubljene.

Jednog skorog dana
ovo dvoje će se sjediniti.
Bog će biti na svadbi,
kao uvijek.
Jer svugdje gdje se ljudi ljube,
Bog je prisutan.
Svugdje gdje se svetkuje ljubav,
on je na slavlju.
Bog se iznova nasmiješi
i pomisli na Kanu.
Kad bi ponestalo vina,
uistinu
on bi bio kadar
još jednom
pretvoriti vodu u vino
za ovo dvoje.
Toliko je volio zaljubljene!

Bog siđe na stanici Etoile.
Na peronu,
ispred njega,
jedan se čovjek sruši.
Imao je četrdesetak godina
i činilo se da je bez svijesti.

Muškarci i žene su prolazili,
ravnodušni.
Žurili su,
imali su svoje poslove.
Znatiželjnici se zaustave;
no nije ih zanimao čovjek,
nego događaj;
imat će što pričati
kad dođu u ured,
taj ured u kojem su umirali od dosade
i u kojem se nikada ništa nije događalo.

Jedna žena energično
udalji dangube i
zamoli nekog dobro odjevenog muškarca
da pozove hitnu pomoć
umjesto da tu stoji
"kao ukopan" bez posla.

Bog
ponizno
ponudi svoju pomoć.
Ali žena mu reče
da je sve svršeno.
- Ja sam liječnica, reče ona.
Srce je prestalo raditi.
Slabo je srce, znate.

Bog je to znao.
Pomogne ženi prenijeti čovjeka
na klupu
i njihovi se pogledi susretoše.
Bog se lecne.
Ta ga žena podsjeti na Mariju,
Mariju iz Nazareta:
iste crte lica,
iste oči,
ista energija,
ista nježnost.

Na putu prema Golgoti
Marija nije izostala.
Bila je tamo,
na podnožju križa,
uza svoga sina,
svoga voljenog sina,
koga su doveli na smaknuće
i koga je tješila
kao što samo majka umije.
Pa ipak, srce joj je krvarilo.
Marija je bila žena
i, kao sve žene,
mrzila je nasilje.
Posljednji Isusov pogled
bio je upućen majci.
I upravo taj pogled
Bog susretnu kod ove žene
i taj ga pogled toliko potrese.

Odmičući gomilu
jedan se čovjek približi.
Bijaše mu tridesetak godina
i bio je svećenik.
Ali trebalo je biti Bog
da bi se to znalo,
otkad su svećenici,
kao i Bog,
postali obični ljudi među ljudima.

Svećenik se žurio,
jer je radio u tvornici
u Gennevilliersu
i morao je biti točan.
Ali bio je svećenik.
On kleknu pokraj čovjeka
i učini znak križa,
i pošto je neko vrijeme šutke molio,
reče glasno:
"Neka ti Gospodin koji te ljubi
da mir
i pokoj vječni."
- Amen! reče Bog,
koji odgovori
jednom
u ime čitave zajednice.

Svećenik pogleda tog čovjeka slična sebi
i pomisli: ovaj je sigurno kršćanin,
dobar kršćanin
koji dobro poznaje svoje molitve
i dobro je izgrađen.
Potom se udalji
i izgubi u gomili,
ostavljajući mrtvima brigu
da pokapaju svoje mrtve.
Za pola sata
svećenik će biti u tvornici,
u Nazaretu,
da podijeli s ljudima
njihovu muku, patnju
i trud.

Odnesoše mrtvaca.
A on je zacijelo morao biti
pomalo iznenađen
kad se u tom trnutku
našao posve živ
u raju
kao svi koji umiru i koji,
pošto je prošla tjeskoba
i prag prijeđen,
još nevjerni
poput Tome
ne vjeruju svojim očima,
ni svojim ušima,
videći da stvarno postoji
svjetlost
na kraju noći,
da ljubav ne umire
i da ono najbolje što se u sebi nosi
izbija
zauvijek
u vječnom životu.
Poput apostoala,
također nevjernih
poslije Uskrsnuća,
i njemu je trebalo da se uvjeri:
slijepi su vidjeli,
gluhi su čuli,
hromi su hodali,
siromašni, otpisani
bili su također na gozbi
i mrtvi su bili živi,
pravi živi ljudi koji su,
uistinu,
tražili samo to
da iskoriste svoju vječnost:
vječnost sreće
u kojoj je svatko u svom srcu
ispunjen,
zadovoljan.

Bog bi volio
izmijeniti još jedan pogled
sa ženom,
onom ženom koja ga je
podsjetila na Mariju,
Mariju iz Nazareta.
Ali žena je,
također neupadljivo
već bila otišla.
Negdje
u nekoj bolnici
čekali su je bolesnici
koje je ona nastojala ozdraviti,
njegovati,
utješiti.
Sa smiješkom.
Onim divnim smješkom
čija je tajna poznata ženama
i koji svaki dan
kod ljudi
čini tolika čudesa u dubini srca.

ŠESTA STANICA

Bilo je već podne
i Bog počne osjećati
grčeve u želucu.
Valja reći:
premda je uistinu bio Bog,
ništa manje nije bio i čovjek,
pa je od onoga dana
kad je odlučio
primiti našu ljudsku narav,
svaki dan oko podne,
kao i svi ljudi,
osjećao glad.
Sasvim prirodno.

Bog krene smjerom Etoile-Nation,
linijom koja je nekoliko stanica dalje
izbijala na površinu zemlje.
To mu omogući da udahne
malo svježeg zraka
i da vidi kako izgleda Pariz.
Divio se Seini,
kimnu glavom
prepoznavši Eiffelov toranj
i siđe kod Bir-Hakeima.

Kod Bir-Hakeima
Bog sjede na klupu,
na klupu kao što su i sve ostale,
okruženu reklamama.
Reklame su hvalile senf,
sendviče sa senfom.
Bog pogleda plakat
i pomisli da bi mu,
uistinu,
jedan sendvič dobro došao.
Jer je zaista,
da, zaista,
počeo osjećati glad.

Uto dođe neki čovjek,
čovjek neodređene dobi,
i bez ustručavanja sjede
također na klupu.
Čovjek je imao torbu,
staru torbu koja je, kao i on,
sigurno imala za sobom dugi put.

Iz torbe
izvadi čovjek bocu,
bocu crnog vina
bolje kvalitete,
kruh
i salamu.

Čovjek stade kopati po svom džepu,
pa progunđa nešto
i na kraju nađe nož
kojim vješto
otvori bocu
i odreže komad kruha
i salame.

Mirno prizalogaji,
kadli susretne
pogled svog susjeda,
bez sumnje
nekog beskućnika
kao što je i sam,
ali na izgled
početnika,
jer je izgledao izgubljeno.

- Hoćeš li malo? upita čovjek
pokazujući kruh i salamu.
Bog bez ustručavanja
uzme.

- Zovem se Mimile, reče čovjek.
A ti?

- Ja se zovem Bog.
Mimile ni da trepne:
ta svašta je već vidio i čuo
na svom životnom putu skitnice!
Među svojim "vezama"
imao je već
jednog "Muhameda"
i jednog "Budu".
Zašto ne bi,
na kraju krajeva,
imao i Boga?

- A kako ti je krsno ime?
upita Mimile,
kojega se ipak dojmilo
to prezime.
- Nemam krsnog imena, reče Bog.
- A tako! reče Mimile.
Dakle, nisi bio kršten?
- Ne, reče Bog,
ali sam sudjelovao na mnogim krštenjima.
Mimile nije dalje navaljivao.
- Na kraju krajeva, reče u sebi,
svatko neka misli svoje.
O religiji se ne raspravlja.
Svi to znaju.

Pošto je založio,
Mimile brižno skupi ostatke
u svoju torbu,
kao što čine siromasi
svugdje,
u svim zemljama svijeta.
Zatim upita svog susjeda
ne bi li se htio malo pomaknuti.
- Sad je vrijeme mog popodnevnog odmora,
reče.
A popodnevni je odmor za me
nešto sveto.
Bog se spremno odmaknu
da bi se mimile mogao ispružiti:
sve što je sveto za čovjeka
bilo je sveto i za njega.

Pet minuta kasnije
Mimile je hrkao.
U snu se smiješio.
Možda anđelima, tko zna?

I Bog se nasmiješi.
Bilo je ipak poštenih tipova
u tom metrou,
ljudi koji vas ne poznaju
i koji ovako,
bez okolišanja,
dijele s vama
ono malo što imaju.

Bog pribilježi ime Mimilea u svoj notes
da bude siguran da ga neće zaboraviti.
Zatim ustane
i uđe u prvi metro,
zahvaljujući u sebi
svim onim malenima
poput Mimilea
koji dijele
bez oklijevanja, a ne "bi - ne bi".

Kad se Mimile probudio
sat kasnije,
bilo mu je hladno.
Sav se ukočio i,
da bi se ugrijao,
pročeprka po svojoj torbi
u potrazi za bocom.

Mimile nađe bocu
i razrogači oči.
Ništa nije razumio:
sat ranije
boca je bila prazna.
A evo, sada je
puna,
nenačeta,
s potpuno novim čepom.
Mimile uznova gurne ruku
u torbu
i izvadi veliku štrucu kruha,
sasvim svježeg kruha,
dobro pečenog i hrskavog,
kakvog već dugo nije jeo
i kakvog nikada nije kupovao
jer je bio skuplji.

Mimile i opet
razrogači oči.
Sve manje i manje je razumio.
Malo prije,
pošto je založio,
ostao mu je samo okrajak,
jadni suhi okrajak.
Sada se Mimile sjeti onoga "tipa",
tipa koji mu je rekao
ozbiljno,
a luđaci su uvijek ozbiljni:
"Ja sam Bog."
Sjeti se razgovora
što su ga vodili
Mimile i on
dok su jeli,
njih dvojica,
jedan pokraj drugoga.
I dok se sjećao njegovih riječi,
srce se u njemu
iznova ugrije.

Mimile je bio zbunjen.
Neznanac je, dakle, stvarno bio Bog,
i nije se s njim rugao.
Mimile kimnu glavom
i reče u sebi
kako katkada
ima zaista čudnih susreta
u ovom metrou.

Mimile uze torbu
i odluči se posavjetovati
s "Budom" i "Muhamedom",
koji su ga svaki dan
čekali u ulici Grenelle,
nedaleko odanle.
"Buda" posluša Mimilea
i ostane miran
kao uvijek.
"Muhamed" se pak zadovolji time
da više puta ponovi:
"Bog je velik",
po svom običaju.
Mimile se nije mnogo pomogao!

Tada se sjeti jednog starog svećenika
koji ga je više puta izvukao iz sosa
u crkvi Saint-Eustache.
Mimile krene u Saint-Eustache,
ali nije našao starog svećenika.
Zato zamoli da ga primi njegov zamjenik
i ispriča mu svoju priču.
Svećenik posluša
rastreseno,
listajući papirine,
i reče Mimileu da je sigurno sanjao
na klupi u metrou.
Ili da je malo previše popio.
- On me smatra luckastim,
reče u sebi Mimile,
i zamalo bi me poslao u bolnicu
da me liječe od alkoholizma.

Očito, mogao se podijeliti zalogaj
s bilo kime
na klupi u metrou,
ali bilo je nemoguće
podijeliti mrvičak vjere
čak i s jednim svećenikom.

Mimile nije bio teolog,
ali nije bio ni glup.
Poznavao je Evanđelja:
Kana,
umnažanje kruha...;
znao je raspoznati tračak istine
usred tolikih prijevara,
a iznad svega znao je
da neki znakovi ne varaju.

Mimile se oprosti od svećenika
ipak pomalo razočaran
i nastavi svoj put,
put koji više neće biti sasvim isti
kao prije,
jer sada je imao
Pratioca.
Siguran da ga čuje,
promrmlja:
"Ipak si me osvojio.
Da, zbilja si me osvojio."

SEDMA STANICA

Kroz to vrijeme
Bog je također odmakao svojim putem.
Na stanici Bourse,
gdje se sada našao,
sve je vrvjelo.
Mnoštvo ozbiljnih ljudi
hrpimice je dolazilo i odlazilo
po peronu,
stišćući uza se lisnice,
velike lisnice,
natrpane akcijama i obveznicama
koje će "ustupiti",
to jest prodati
onome tko najviše nudi,
gore u Hramu,
u Hramu poslova i novca
gdje je zvono uporno zvonilo
i - otpočeo je obred.

Većina je žurila,
jer je za njih
vrijeme prije svega novac,
novac izgubljen ili dobiven,
što je ovisilo o stanju
uloga što su ga imali.
Glava im je bila prepuna brojki,
tečajeva,
dionica i cjenika.
Imali su čekovnu knjižicu umjesto srca
i u oku
čudno svjetlucanje:
bez sumnje svjetlucanje
toliko željenog zlata,
zbog kojeg su ljudi činili
toliko gluposti...

U svom žargonu,
žargonu što ga poznaju samo upućeni,
ovi su ljudi govorili o vrijednostima.
A Bog zaključi da su,
ako se dobro promisli,
te vrijednosti ozbiljno
obezvrijeđene,
devalvirane
i, na kraju,
neopozivo osuđene.
Valja reći:
novac nije bio njegova jaka strana,
ali ni slaba,
i suprotno onome što se tako često kaže,
on je nalazio u njemu miris,
grozan miris potkupljivosti
i nepravde.
Zato na Nebu
nema novca.
Plaća se smiješkom,
poljupcem,
stručkom ljubica
ili poljskoga cvijeća.
A najveću vrijednost imaju:
večernji povjetarac,
pjesma ptica
i pogled djece,
u kojem ima toliko svjetlosti
i blaga nježnosti.

Dok je mislio
na nevini pogled djece,
one djece koja na zemlji
daju ono što nemaju,
to jest ono što ima najvišu cijenu,
a koja, kad jednom odrastu,
mrgodno daju ono što im je suvišno,
to jest što im više ne pripada, -
dva čovjeka od pedeset godina
sjedoše
nasuprot Bogu
u odjeljku u koji je ušao.

Bili su to financijeri,
ljudi koji se bave novcem
i koji uvijek putuju metroom
zbog krkljanca u uličnom prometu.
Jedan je tumačio drugome
kako je za njega najvažniji
kapital.
Drugi je povlađivao
i još više to naglašavao,
govoreći uz glasan,
zvonak i isprekidan smijeh:
- Ja posuđujem samo bogatima.
Tako sam uvijek siguran
da ću izvući korist.
Bog reče u sebi da bi, što se profita tiče,
ovaj bolje učinio da se podvrgne dijeti,
bez oklijevanja
i ozbiljno,
ako se želi jednoga dana,
jednoga dana koji i nije više tako daleko,
bez prevelikih teškoća
provući
kroz ušicu igle.



Bilo je sada petnaest sati.
U hodniku
kod Saint-Lazare
jedan je hipi prebirao po gitari.
Bog sjede do njega
prekriživši noge
kao hipi.



Hipi je dobro pjevao.
Bio je Englez.
Ili Amerikanac.
Vjerojatno Amerikanac.
A pjesma je kazivala:
"Bez Isusa
svijet je izgubljen.
Evanđelje
je život,
prava sloboda.
Moraš biti ćaknut,
sasvim ćaknut
ako to nisi
i prije
primijetio."



Bogu se svidjela pjesma,
čiji je ritam pratio
plješćući rukama
kao dijete.
Pjesma je zacijelo djelovala oduševljeno
i uvjerljivo,
jer ljudi su se zaustavljali
i stavljali mu uz noge
nešto sitniša
i pokoju krupniju novčanicu
za Amerikanca,
koji je, uostalom,
bio možda i Englez.



Bog pogleda novčiće
i izračuna
da po sadašnjem tečaju
to iznosi
otprilike
nekadašnjih trideset srebrnjaka.
Njegova cijena, očito,
nije porasla.
Već su ga u Jeruzalemu
"davali"
za trideset srebrnjaka...



Bog pogleda kovani novac izbliže
da bi vidio čiji je lik
na nj utisnut.
Nije bio Car,
nego Republika.
Bog se upita, zašto
Vlast
utiskuje lik žene
na sav kovani novac
kad prema posljednjim novinama
što ih je mogao pročitati
ima tako malo žena na vlasti,
u Skupštini i u Senatu.
I reče u sebi kako je to, očito,
novi oblik licemjerja,
licemjerja kojeg se toliko užasavao
i koje je neštedimice
prokazivao.
Licemjerje je uvijek prisutno. I to dobrano.
Javno se iskazuje počast ženama,
žene ulaze u javni život,
ali Republika je
i dalje posao muškaraca.
Ne, svijet se
očito uopće nije promijenio.



Bog je upravo o tom razmišljao,
kadli hipi zaključi
da je dosta "prebirao"
za danas.
Stavi gitaru u navlaku,
a ruku u džep
i izvadi cigaretu.
Bio je to hašiš.
Hipi upita Boga
želi li i on "svoju dozu".
Bog zahvali
objašnjavajući da je njegova droga
ljubav,
ljubav koja ne prestaje
i koja čini čovjeka
ludo sretnim,
vječno sretnim.
Hipi pomisli da je "brat",
zacijelo,
već obilato uzeo svoju dozu,
svoju dozu ljubavi
ili nečeg drugog.
Nije navaljivao,
nego je otišao
s gitarom preko ramena,
a Bog je pjevušio
nastavljajući svoj put:
"Bez Isusa
svijet je izgubljen.
Evanđelje
je život,
prava sloboda.
Moraš biti ćaknut,
sasvim ćaknut
ako to nisi
i prije
primijetio."


OSMA STANICA

Sedamnaest sati.
Od stanice Saint-Lazare,
gdje se nalazio,
Bog stigne na stanicu Trinite.
Bijaše to najmanje što je mogao učiniti.
Primijetivši telefonsku govornicu,
uđe unutra,
ubaci kovani novac u aparat
i okrenu broj,
broj koji je samo on znao.
Kad bi ga mašta navela
kao danas
da kratko proboravi među ljudima
i da pođe malo "na izvore",
kako je govorio,
taj bi mu broj omogućio da
posebnom linijom
dođe u neposrednu vezu
sa svojim Kraljevstvom.

Bog pričeka nekoliko sekundi
i začuje
u slušalici
glas koji mu je ponavljao:
"Nema više pretplatnika
na broju koji tražite.
Izvolite pogledati u imenik."
- Sigurno sam pogriješio, pomisli Bog.
I ponovno okrenu broj,
ali isti glas opet reče:
"Nema više pretplatnika
na broju koji tražite..."

- To je ipak čudno,
reče u sebi Bog.
Tako mi se nešto
prvi put događa.
Da nisu slučajno
skovali neku zavjeru,
državni udar,
što ja znam,
za vrijeme moje odsutnosti?
Na kraju krajeva,
takve se stvari katkad događaju
šefovima država,
vladarima,
kad odu iz svog kraljevstva
da bi se malo odmorili.

Bog otkloni ovu pretpostavku.
Ta bila je besmislena,
jer kod njega u raju
svi su ga voljeli
i nije znao za neprijatelja.
Zato zaključi da je jednostavno
telefon u kvaru.

I treći put
Bog okrenu svoj broj.
Ovaj se put ploča promijenila.
Drugi mu glas ponovi:
"Zbog preopterećenosti
ne možete dobiti vezu.
Izvolite ponovno nazvati
kasnije."
Sada se Bog sjeti
da počinje vikend
i da tih dana
imaju u raju
pune ruke posla.
Čak i nedjeljom.
Osobito nedjeljom.
A kako se velike seobe
sve poklapaju
s glavnim kršćanskim blagdanima:
Božićem, Uskrsom, Uzašašćem, Duhovima...,
tih dana
u raju
uvijek je pune ruke posla.
Katkada je trebalo
stostruko povećati
službu prihvata
zbog svih onih koji su
na cesti
zaspali za volanom,
razbili se o neku platanu
i završili svoj odmor u raju,
pod narančom u cvatu;
ili zbog svih onih gusara cesta
koji su kadšto slali
čitave obitelji
tamo kamo se one nisu nadale
tako brzo doći.
Služba prihvata bila je katkad preopterećena
i tada je valjalo uvrštati plan "produžetak
života"
i pokrenuti čitavo nebo
da dođe u pomoć zemlji.
Srećom,
dobra volja nije nedostajala.
U tim trenucima
dobro organizirano
milosrđe
počinjalo je od drugih.
Valjalo je vidjeti na djelu
Franju Asiškog,
Vinka Paulskog,
malu Tereziju
i tolike druge.
Bili su neumorni
i dobro su poznavali svoj posao.
Ponovno oživljavanje ljudi za njih
stvarno nije bila nikakva tajna.

Bog nije ponovio poziv.
Poznavao je svoj svijet
i nije htio zauzimati liniju
hitnim slučajevima.
Znao je cijenu života,
života muškarca,
žene,
djeteta.
Zar nije on dao svoj život
jednog petka kao što je ovaj
da bi čovjekov život mogao uvijek
preobraziti
u vječni život?

Bog napusti telefonsku govornicu
i opet uđe u metro
u smjeru Pigalle.
Na njegovoj lijevoj i desnoj strani
smjestila su se dva čovjeka,
dva čovjeka koja su čitala.
Prvi je bio biskup,
a drugi lijevi intelektualac.
Biskup je bio Bogu s lijeve strane,
a intelektualac s desne.
Biskup je čitao knjigu s naslovom
Kristova ljevica.
Knjiga intelektualčeva imala je naslov:
Božja desnica.
I jedan i drugi pitali su se
čitajući
je li bolje
za kršćanina
da bude Bogu s desne strane
ili Kristu s lijeve.
To je bilo aktualno pitanje.

Bog se malo zbunio što je tu
u sredini,
u centru.
Zar on da je centrist,
on čija je "desnica",
po onome što se govori,
tako moćna?
Bog je bio zbunjen,
uistinu zbunjen.

Na trenutak bio je u napasti
da upita biskupa
što o tome misli.
Ta biskup je "potkovan",
biskup znade mnogo štošta
o Bogu
i o religiji.
Ali pomisli da to nije
ni mjesto
ni trenutak
da provocira štap
jednoga biskupa.
Nikad se ne zna...
Bog pažljivo pogleda
lijevog intelektualca
i reče u sebi
kako će on za deset godina
vjerojatno biti centrist,
a za dvadeset
sigurno na desnoj strani.
Upravo se to općenito događa
intelektualcima ljevičarima,
po onome što je čuo govoriti.
- Na kraju krajeva, reče u sebi,
nije to moj posao,
nego je to ljudska stvar.
A iznad svega je važno
imati srce,
otvoreno srce,
spremno za druge,
za Susret.
No, to je očito
bilo njegovo osobno gledište,
a Bog nikada ne nameće svoja gledišta.

DEVETA STANICA

Bilo je sedamnaest sati i trideset.
Bog se nalazio kod Porte de la Chapelle.
Kako je to bila zadnja stanica,
morao je iznova mijenjati peron
i pokazati kontroloru novu kartu,
koju je ovaj put nabavio bez problema
zahvaljujući pjesmi hipija.

Počela je opet velika gužva.
Gusta masa
radnika, stručnjaka, nadničara
tiskala se pred automatskim vratašcima.
U tvornici su malo prije potvrdili
dozvolu za izlazak,
a sada im, ovdje, valja potvrditi kartu
za ulazak u metro,
taj neudobni metro
koji će još više
uvećati njihov umor skupljen tijekom dana.

- Hajde, prijatelju, stisni se malo,
gdje ima mjesta za jednoga,
ima i za dvojicu,
reče neki veseljak
koji je bio dobre volje
jer je sutra subota,
a subotom nije radio.
Bog se malo stisne
i čovjek stane kraj njega
pošto se žestoko gurao
da bi silom ušao u vagon,
vagon koji je već bio prepun.

- Svaku večer ista pjesma,
reče čovjek.
- Ubijamo se cijeli dan,
a poslije treba stajati
jedan sat
da bismo stigli kući.
Što misliš, nije li to da pošiziš?

Bog reče da to, zaista,
nije udobno
i da sigurnonije kao u raju.

- Raj ne poznajem,
reče čovjek.
Ali pakao, ako ga ima,
onda je sigurno ovdje.
Bog nije bio odviše jak u teologiji,
ali mu se učini da ta usporedba
nije bezrazložna
i da ovaj čovjek
nema sasvim krivo.
Morat će o tome govoriti s Tomom Akvincem.

Nekoliko stanica dalje
uđe jedna redovnica.
Bila je odjevena kao i svi ostali,
ali Bog,
to je poznata stvar,
uvijek prepozna svoje.
Redovnica izvadi debelu knjigu
iz male plastične torbe.
Bilo je to teološko djelo
koje se upravo pojavilo u knižari.
Bog neupadljivo baci pogled,
ali je morao vrlo brzo odustati od čitanja.
Zbog drndanja kola,
ali još više zbog samih riječi.
Da bi razumio ovu knjigu,
trebao bi mu
pun kovčeg riječnika...

Redovnica je, pak, izgledala
kao da razumije.
Okretala je stranice knjige,
jednu za drugom,
s nekim zadovoljstvom, bar se tako činilo.
- Ovo je stvarno mudra redovnica,
pomisli Bog.
Mora da je dobra glava.
Sigurno je upisana na teološki fakultet.
Morat ću i ja na to misliti.
Nadam se da ona ipak poznaje
Evanđelje:
ono je mnogo jednostavnije,
iako katkad treba
odgonetavati srcem
neke riječi.

Bog izađe u ulici du Bac
ostavljajući redovnicu
radostima
i tajnama
nove teologije.

Kad je već bio na peronu,
Bog sjede na klupu
da malo predahne.
Nije bio završio ono s teologijom.
Zapravo, s njegove desne strane
neki čovjek četrdesetih godina
gutao je knjigu s naslovom
"Bog postoji, ja sam ga susreo",
a s njegove lijeve straneneka je mlada žena pažljivo čitala
članak u reviji koji je proglašavao
"Bog je mrtav".
Bog reče u sebi kako se, očito,
mnogo zanimaju za njega
u ovom trenutku,
ali se mišljenja,
nesumnjivo,
razlikuju kad je riječ o njemu.

Da su muškarac i žena mogli znati
da je On ovdje,
među njima,
sigurno bi razrogačili oči.
Ali Bog je bio i odviše suzdržjiv i tih
da bi poremetio njihovo razmišljanje.
A osim toga, da im je rekao,
ovako sjedeći na klupi
u metrou:
- Znate, ja sam Bog,
pa ako imate pitanja koja biste mi postavili, samo izvolite,
učinit ću sve što mogu da vam odgovorim -
sigurno bi ga smatrali luđakom.
To mu se već dogodilo.
Na primjer u Galileji.
Apostolima je trebalo
dugo vremena da shvate
tko je on stvarno.
Više puta
zatekao je u njihovu pogledu
zraku sumnje i nemira
dok im je govorio,
o svom Ocu i njegovu kraljevstvu;
bio je to isti onaj nemirni pogled
koji se katkad zacakli
u očima ljudi
kad misle o vama,
ali vam se ne usuđuju reći:
"Jadnik, nije mu dobro.
Nisu mu svi kotači u redu.
Trebalo bi mu malo odmora."

Zato Bog ustane
i uđe u prvi metro:
u smjeru Montparnasse.

DESETA STANICA

Na Montparnasseu
u ono vrijeme
bilo je
kao na svim stanicama
gdje je ujedno i kolodvor:
bio je sat velikog povratka
prema novim naseljima
i stambenim blokovima
velikog predgrađa.

Čim se nađu na peronu,
ljudi trče.
Bar oni koji mogu.
Jedva su bili ušli u metro,
a sada je problem izaći.
I to što brže,
da im vlak ne ode,
onaj vlak koji će ih konačno
dovesti kući.
A kad budu kod kuće,
moći će se napokon dobro istuširati:
bar su to zaslužili.
I Bog
bi se rado okupao.
Kao nekoć na Tiberijadskom jezeru...
Kako je bila divna voda
nakon ribarenja
s apostolima!
Pravi užitak.
Nije bilo gužve na plaži.
Bilo je mjesta za svakoga,
nije trebalo tražiti rezervaciju
više mjeseci unaprijed
da bi se našla soba u nekom hotelu.
Bilo je još zlatno vrijeme.
"Mediteranski klub" još nije postojao,
ali nitko se zbog toga nije žalio.
I konačno, kad nije bilo mjesta u prenoćištu
na obali jezera,
to nije bio problem:
postavili bi roštilj vani, pod vedrim nebom,
u društvu s prijateljima.
Pilo se i smijalo,
radosno se lomio kruh
i pričale novosti.
Nakon toga odmarali bi se
u sjeni barke
dok su se sušile mreže.

Ali Bog je bio u metrou,
u Montparnasseu.
A jedina kupka što ju je metro nudio
bila je kupka u znoju,
znoju koji vam se lijepi za kožu
i zaudara po umoru:
vašem i susjedovom.
Pravi znoj Velikog petka.

Na zidovima
upadljiv,
deset puta ponovljen
plakat
hvalio je prednosti
novog automobila,
nekog super "božanstva"
koje će i svog vlasnika učiniti
pravim bogom.
Ništa manje.

Bog,
koji nije bio jak u mehanici,
kao ni u teologiji,
prizna da je sve to duhovito.
Znao je da
tu gore,
na bulevaru,
ta "božanstva",
kao i ostala vozila,
zastajkuju
svakih deset metara
i da se "bogovi"
koji njima upravljaju
grizu
kod svakog crvenog svjetla,
s masnom psovkom na usnama,
s tigrom u motoru
i s trunom bijesa
na dnu srca...

U metrou je bila gužva.
Ljudi su se gurali,
katkad čak i derali
jedni na druge.
Ali ovdje su bar
pješaci kraljevi.
Uistinu:
Koliko se god osvrtao oko sebe,
Bog još nije vidio ni jedan auto
na peronu metroa.
No, tko zna?
Možda ni to neće izostati...
- Idući put kad budem došao,
reče u sebi,
bit će sigurno natpisa:
"metro-auto-vagon".
Sa zrncem ludosti
što su ga dodali
mozgu koji sam im jednom stavio u glavu
ljudi su kadri i to pronaći!

Bilo je oko dvadeset sati,
i Bog
opet
poče osjećati ozbiljnu glad.
Zalogaj s Mimileom bio je daleko,
a kako još nije bilo
vagona-restorana u metrou,
Bog odluči izaći
da se okrijepi
i udahne malo svježeg zraka.
Stane na pomične stepenice
i nađe se na ulici.

Prvo što je Bog vidio
bio je Babilon,
kula babilonska,
golema kula koja je
ponosno
uzdizala svoj kostur prema nebu.

Bog,
koji se pomalo razumio u arhitekturu,
stajao je tu, na pločniku,
pokraj baraka,
odmjeravajući razmjere
i čvrstoću građevine
kadli neki čovjek izađe iz barake
s kotlom u ruci.
Bio je to čovjek od tridesetak godina,
opora lica, ali nasmiješen.
- Lijep posao, zar ne, gospodine?
reče čovjek
s izrazitim stranim naglaskom.
- Veliko je - reče Bog,
koji nije mislio samo
na visinu građevine
nego i na sve proračune,
na sve studije
i na sav posao koji je bio potreban
da bi se tako,
dan za danom,
nizali katovi betona.
- Ja radim sasvim gore,
reče čovjek,
Portugalac s gradilišta.

Portugalac ispriča Bogu
kako je taj toranj
malo-pomalo
rastao
kao stablo;
kako su duboko u zemlji
usadili korijenje
prije no što su podigli trup;
i da ih je bila čitava armija
kao on
koji su radili na tom gradilištu,
da su došli iz svih zemalja,
da je posao bio težak
unatoč buldožerima,
dizalicama,
čekrcima
i raznim spravama;
da je bilo nesreća
unatoč mjerama sigurnosti.
Tako je jedan njegov drug poginuo
nesretnim slučajem,
zdrobljen od tereta,
a i on sam bio je jednom ranjen
od udarca metalne šipke.
Čovjek je bio sretan
što može s nekim razgovarati
o svom zvanju,
o svom poslu.
Bog je slušao
tog čovjeka kako priča,
slušao je kako se tako
pomiješa katkad
ponešto krvi s betonom.
Kao voda s misnim vinom.

Bila je već noć
i toranj je sada,
uvečer,
bio samo mračni obris
u tmini.

- Zovem se Ruis, reče čovjek.
Uđi načas,
moći ćemo bolje razgovarati.

Bog je slijedio Ruisa u baraku:
bila je kao i sve barake što se mogu vidjeti
u blizini gradilišta,
barake u koje nikada nitko ne ulazi.
Ovdje su bila tri ležaja,
stol,
stolice,
štednjak
i nekoliko kovčega.
Sve čisto i uredno.

Ruis objasni Bogu da u podne
uzima ručak u kantini,
ali da navečer kuha ovdje
sa svojim drugovima.
- Oni večeras nisu ovdje,
reče Ruis.
Uskrs je.
Tri se dana ne radi,
pa su otišli svojim roditeljima
u Aubervilliers.

- Hoćeš li večerati sa mnom?
predloži Ruis
nakon kratke stanke.
Imam sve što treba,
vidjet ćeš.
Znaš, glupo je,
ali ne volim jest sam.
Kad sam ručaš,
to nije pravi ručak.
Bog radosno prihvati.
I on je više volio gošćenja
kod kojih se ne dijeli
samo ono što je na stolu
nego i ono što živi u dubini srca.

Iz ormara
Ruis uzme rajčice,
luk,
papriku
i nekoliko svježih jaja.
Jednim pokretom ruke
Ruis sprži jaja,
jelo koje su podijelili
bez ustručavanja
kao dva brata koja su se ponovno našla
nakon dugog rastanka.
Ruis je bio sretan.
I Bog.
Volio je takve prisne susrete s ljudima.
Vino je bilo dobro,
dobro vino iz Portugala.
- Moje domaće, objasni Ruis.
Čuvam uvijek nekoliko boca
za prijatelje.
Bilo je pravo misno vino.

Poslije večere
dugo su razgovarali.
Ruis pokaže Bogu
fotografiju svoje žene i djece
koji su postali dolje,
u domovini.
Bog mu je govorio
o suncu i zvijezdama,
o pjesmi ptica,
o plavim leptirima,
o smiješku djece
kad snivaju
i o svježini večeri
poslije sparnoga dana.
Zatim više ništa nisu govorili.
Njihova su srca bila jedno.
Nisu im više trebale riječi
da bi se razumjeli.
Bog i Ruis su se uistinu susreli.

JEDANAESTA STANICA

Sutradan
bila je subota.
Nakon sinoćnje kalvarije
u metrou
Bog se odluči malo odmoriti.

Prije nego što ga je pozvao da se smjesti
za tu noć
na jednom od slobodnih ležajeva,
Ruis mu reče
da će danas ustati kasnije,
da se malo "vrati" od ranih ustajanja.
Bog na to nije ništa primijetio:
i on je bio umoran,
a nije baš mogao tako često
ujutro duže spavati.

Kad se Bog probudi,
Ruis je ipak već bio ustao,
oprao se,
glatko obrijao.
Osjećao se miris svježe kave.
Ruis reče svom novom prijatelju
da će skoknuti po kruh
za doručak,
a on da se za to vrijeme,
ako hoće,
može malo urediti:
eto, tu mu je sve što treba.
Nije morao Bogu ponavljati,
jer Bog se nije dao moliti,
nego se uredio.
Pa konačno, nije više bio dijete...

Kad se četvrt sata kasnije
Ruis vratio,
Bog se osjećao dobro,
vrlo dobro,
kao nekoć
u Galileji
nakon dobro provedene noći
pod smokvom.
Bio je dobre volje
i doručkovao je s tekom.
A nakon toga Ruis mu predloži
da malo prošetaju
po toj četvrti.

Oko trinaest sati
ušli su u snack-bar
i ručali jedan sučelice drugom.
Ruis je navaljivao da sam plati.
Bog nije navaljivao.
Da je morao platiti račun,
morao bi stvoriti lažni novac
umnažajući
potajno
nekoliko novčića što ih je još imao.
A kako nije volio lažne stvari,
odustane od te zamisli.
Ruis je dakle platio.
Ali Bog brižljivo zabilježi u svoj notes
visinu računa
da može kasnije vratiti
stostruko,
po svom običaju.
Ruis neće ništa izgubiti čekajući:
nadoknađen će mu biti i trud i trošak.

Potkraj poslijepodneva
vratiše se u baraku.
Ruis uze gitaru
ispod kreveta
i poče pjevati
dubokim glasom
tužaljke iz svoje zemlje.
Bog je sanjario
slušajući Ruisa,
plješćući katkad rukama
da bi popratio glazbu.
Osjećao se dobro u toj baraci,
u tom kutku raja,
na podnožju babilonskog tornja,
s Ruisom, svojim novim prijateljem.

Navečer,
kad je pala noć,
Ruis spremi gitaru
i reče Bogu
da očekuje prijatelje,
neke drugove s gradilišta
i jednog svećenika među njima.
Kad Bog najavi kako kani poći,
Ruis mu reče da može ostati
jer će svi zajedno slaviti misu
i neće biti nipošto suvišan.
- Na misi, reče on,
prijateljevi prijatelji postaju prijatelji.
I što je više prijatelja, to je misa ljepša.

Bogu se to učini vrlo kršćanskim
i reče Ruisu da će ostati.

Dolazili su jedan za drugim:
dvanaestak ljudi, koji su se svi
poznavali
i veselo pozdravljali.
Svećenik je bio posljednji.
Imao je tridesetak godina
i grube ruke, radničke.
Zvao se Andre
i govorio je dobro portugalski.

Ruis predstavi Boga
Andreu i svojim drugovima,
koji ga toplo primiše.
Malo se stisnuše,
jer ih je sada bilo dvanaest,
i počeše pričati
međusobno,
svi zajedno,
bratski.
Nakon toga
Andre je započeo misno slavlje
na malom drvenom stolu
koji su u međuvremenu priredili.

Svi su,
u tišini,
slušali riječ Božju:
ona je te večeri
prodirala vrlo duboko u srca.
Bio je Uskrs
i svatko je doživljavao i proživljavao
riječi i djela
Gospodnja.
I Bog također,
koji je bio ovdje,
među njima,
kao svaki put kad se sastaju
u njegovo ime.

U času pričesti
Andre,
koji je predsjedao zajednici,
bio je pomalo iznenađen kad je vidio
da Ruisov prijatelj
ne pristupa primiti pričest.
Ta on je
tako aktivno sudjelovao
na slavlju,
a za vrijeme molitve vjernika,
poslije Evanđelja,
kad je i on dao oduška
svome srcu i progovorio,
njihova su se srca zapalila.
- Sigurno je neki katekumen,
pomisli Andre.
Treba mu dati vremena
da nađe svoj put,
svoj smjer.

Pa ipak, Bog se pričestio
u sebi:
bio je u zajedništvu,
duboko,
s ovim ljudima koji su
te uskrsne večeri
slavili euharistiju
i bili jedno s njime.
On je bio sve u svima.
Njihova je radost bila njegova radost.

Poslije mise
svečanost se nastavila.
Prisna svečanost,
bratska večera,
kojoj je svatko
pridonio svoj dio
što ga je jednostavno
donio
da bi radost bila potpuna.
Pilo se i jelo,
razgovaralo i pjevalo.
Nakon posljednje čaše,
čaše prijateljstva,
rastali su se
i svatko je odnio kao dragocjenost
u svom srcu,
srcu koje je postalo lakše,
živu uspomenu
ove večeri.

Bog se oprostio od Ruisa,
koji je bio pomalo tužan
zbog tog rastanka,
kao apostoli
prije Uzašašća.
- Vidjet ćemo se opet, nadam se - reče on.
- Svakako, odvrati Bog.
Ja nikada ne napuštam svoje prijatelje.
- Znam, reče Ruis.
- Uostalom, ako jednoga dana ne budeš znao
gdje bi proveo noć,
znaš gdje stanujem.
Bit će uvijek mjesta za tebe
u mojoj baraci.
- Znam, odvrati Bog.

I krene u noć,
onu uskrsnu noć kad su, pomalo posvuda
u svijetu,
ljudi kao Ruis i njegovi drugovi
spajali nebo i zemlju
i učvršćivali - kao cementom - vječnost.
Bog neće tako skoro zaboraviti Montparnasse
gdje je bio tako
Dobrodošao.

DVANAESTA STANICA

Dok se udaljavao od tornja
na podnožju kojega je
s Ruisom i njegovim prijateljima
proslavio Uskrs
u onoj skromnoj baraci,
gdje je mala svjetlost
i dalje gorjela i bdjela
u noći -
Bog je bio sretan.
Očito je jako volio
ove susrete s ljudima
kad se srca i duše združuju
i kad svatko može
konačno biti ono što jest,
otvoren prema drugima
u radosti,
prijateljstvu
i bratstvu.

Hodao je do ulice Raspail
i tu je ušao u metro
u smjeru Nation.
Bilo je tek deset sati navečer
i u to vrijeme
metro je bio prazan.
Bilo je mirno.
Gotovo nitko nije bio na peronu,
ni u vagonu
u koji je ušao,
osim jednog policajca
koji se upravo vraćao iz službe.

Policajac je stajao.
A Bog je sjedio, i
otvorivši svoj mali kovčeg,
izvadi nekoliko novina
što ih je nabavio sinoć
u kiosku
blizu Montparnassea.
Brzo ih prelista.

Novine "Humanite" govorile su o humanosti.
"Le Monde" mu je predlagao put
oko svijeta.
A tjednik "Le Point"
pozivao je da se odredi
točka sadašnjeg stanja.
Konkurentni tjednik "Express"
tvrdio je da onaj koji ga kupuje
svaki tjedan
može biti siguran
da neće propustiti novosti.
Bog je znao novosti.
Slijedio ih je uvijek iz blizine.
Čovječanstvo se uopće nije promijenilo:
Bog je o tom ipak ponešto znao.
A što se svijeta tiče,
svi znaju
kako treba mnogo hrabrosti
da čovjek njime prođe.

Iako ga ništa nije na to sililo,
Bog otvori "Express"
i ustanovi da se jedna od dviju stranica
nalazi već u metrou
na reklamnim plakatima;
također ustanovi
da mali oglasi
zaista nisu stvoreni za njega.
On nije imao višu ekonomsku školu,
niti išta za generalnog direktora,
nije imao ni curriculum vitae:
on nema biografije niti posebnih uvjeta.
I nije težio da se "popne" na ljestvici,
nego naprotiv da se spusti,
da se utjelovi.
Novac ga nije zanimao.
Ukratko, osjećao se dobro kakav jest
i nije osjećao potrebu da tu nešto mijenja.
Osim toga, da je morao proći testove,
sigurno bi pao.
Otkrili bi da je superdarovit
dakle nenormalan,
a grafolozi bi bez milosti
udaljili
tog kandidata
kojemu je strast da sve piše
krivim crtama
i koji uvijek blesavo spaja
riječi poput "ljubi" i "ljudi".


Policijski agent
bez riječi je
motrio tog čovjeka.
Kad čita toliko novina,
sigurno je novinar.
Dvojicu takvih pošteno je izbubetao
prije osam dana
za vrijeme neke manifestacije:
ta dva tipa htjela su ga fotografirati
dok je vukao za kosu
mladog ljevičara od dvadesetak godina.
Vjerojatno je sve to agentu uznemirilo savjest,
i on je izašao na idućoj stanici.
- Možda će se ispovjediti
prije nego sjedne za stol,
pomisli Bog,
koji je uvijek nudio ljudima
najbolje nakane na svijetu.
Osobito u uskrsno veče.

Kad je stigao na stanicu Nation,
Bog spremi "Express"
u kovčeg,
i pošto je malo lutao
labirintom hodnika
i pomičnih stepenica,
uđe u express-metro.
Pola sata kasnije
bio je u Boissy-Saint-Leger.
Stigavši tamo,
uđe opet u telefonsku govornicu
i okrene broj koji je dobro poznavao.
Broj svojih prijatelja
koji su kasno lijegali
i koje je uvijek posjećivao
kad bi prolazio ovim krajem.
- Halo! Tko je?
upita sićušni glasić.
Bila je to mala Pascalou.
- Dobra večer, Pascalou. I sretan ti Uskrs,
reče Bog.
Ne pitaš me tko sam?
- Nije potrebno, prepoznala sam tvoj glas.
Gdje si?
- U Boissyju.
- Ne miči se! Doći će po tebe.
Upravo smo se vratili s mise.
Bilo je divno, znaš,
svirali su gitaru.

Evo, idemo po tebe!
Bog se nasmiješi i odloži slušalicu.
Dvadeset minuta kasnije
našao se sa svojim prijateljima
negdje u Val d'Yerres.

U stanu se ništa nije promijenilo.
Bilo je udobno.
Čovjek se tu ugodno osjeća.
Zato je Bog rado od vremena do vremena
navraćao ovamo.
To je za njega, u neku ruku,
bila kućica za odmor.

Bog poljubi djecu.
Primijeti da su napredovala
stasom
i mudrošću.
Osobito najmlađi,
čiji se rječnik obogatio
pa je sada,
kao i veliki,
znao sve njihove masne riječi.

Bila je divna večer,
kao svaki put
kad bi došao.
Bog je volio glazbu,
a mi smo poznavali njegov ukus,
i zato smo stavili ploče s Mozartom.
Bog je bio ushićen,
kao da je "među anđelima".

Djeca se, dakako,
nisu dala u krevet.
Stariji sin htio mu je pokazati svoju sobu
koju je sveže oličio.
Bernadetta mu je rekla
da je provela tri tjedna u Engleskoj
prošloga ljeta
i da je misa
ondje
prava derača.
Pascalou je tražila još jedan poljubac
prije nego što će zaspati
među svojim lutkama.
Najmlađi pak,
koji je malo govorio,
ali nije zato manje mislio,
htio je znati
da li Bog voli pecati
i kuglati.
Bog se divio sobi,
obećao je poći u Englesku
da vidi
kako se tamo odvija liturgija,
poljubio je malu Pascalou, kako je tražila,
a najmlađemu je rekao
da će sutra,
ako hoće,
biti njegov partner
u kuglanju.

Budući da je Bog imao svoja načela
i da je
prošli put
kad nas je posjetio
odbio leći u naš bračni krevet,
jer,
kako je govorio,
nije htio rastaviti
čak ni za jednu noć
one koji su se sjedinili
svetim vezama braka,
proveo je noć u dnevnom boravku.
Na gumenom madracu.

TRINAESTA STANICA

Kad sam sutradan
ustao
oko osam sati
još snenih očiju,
jer smo vrlo kasno legli,
vrata dnevnog boravka
bila su otvorena
a gumeni madrac
pažljivo složen.

Bog je sigurno, po svom običaju,
rano ustao
da bi prošetao
po obližnjoj šumi.
Jako je volio tu šumu
s potocima,
s tisuću ptica
i stoljetnim stablima
koja su se dizala visoko,
vrlo visoko prema nebu.

Nisam se prevario.
Pola sata kasnije
zazvonilo je na vratima.
Bio je On.
Nasmiješen
kao uvijek
i izgledao je u punoj formi.

Pričao nam je o svojoj šetnji,
o nježnim kapljicama rose,
o svježem jutarnjem povjetarcu
koji je polako
njihao grane,
o riđoj vjeverici
s kojom je
malo porazgovorio.
Sjedeći na klupi,
odrezao je sebi dugi štap
da bi mogao razgrtati gljive.
Donio ih je nekoliko,
nanizane na stabljici paprati:
nekoliko vrganja i smrčaka.

Poslije doručka
Bog upita najmlađega
je li spreman za kuglanje.
Bio je spreman.
Tako su se njih obojica spustila
do susjednog terena
da odmjere svoje snage.

Bog je imao neizvježbanu ruku.
Zato je izgubio prvu partiju.
Ali je dobio drugu.
Odlučnu je igru izgubio,
jer je u pogledu maloga partnera
primijetio
cakljenje žalosti i razočaranja.
Učini, dakle, napor
da bi elegantno bio potučen.
Mali je bio oduševljen.
Bog je to i htio!

Bog
toplo čestita
pobjedniku
i objasni mu da se tako
od pobjede do pobjede
malo-pomalo
postaje čovjek.
Bio je dobar pedagog.
Bio je sigurno
izvrstan vjeroučitelj.

O podne, za ručkom, bilo je veselo.
Bog je ručao s velikim tekom,
svaki čas ometan od djece
koja su ga obasipala pitanjima
i dakako
tražila odgovore.
Bog je bio strpljiv,
vrlo strpljiv.
Imao je zaista očinsko srce.

Poslije ručka,
kad su djeca otišla,
netko svojim kockama,
netko svojim lutkama,
i dok je moja žena kuhala
kavu koju je on volio,
Bog mi ispriča
sve što mu se dogodilo
otkada se spustio
prije dva dana
na peron metroa.
Bili smo u mojoj radnoj sobi.
Kad je završio svoju priču,
pogleda me i reče:
- Naravno, pretpostavljam
da si uključio magnetofon?
- Istina je, rekoh. Očito,
tebi se ne može ništa prikriti.
Zar je to, po tvom mišljenju, grijeh?
- Ne, reče on.
Ali za svoju pokoru
stavi sve ovo na papir.
Za moj arhiv.
Svaki put kad otputujem,
pravim izvještaj.
To oduzima vremena,
a ja nisam previše nadaren
za pisanje.
Dakle, kad bi mi mogao pomoći...

Obećao sam mu da će imati svoj izvještaj.
Stavite se na moje mjesto!
Ako postoji itko kome se
ne može uistinu ništa odbiti,
onda je to On.

Poslije kave,
čiji je okus Bog
kao vrsni poznavalac pohvalio,
shvatio sam da želi
ostati načas sam
s mojom ženom.
Zato sam se neupadljivo izgubio.
Koliko sam ih oboje poznavao,
sigurno su imali mnogo toga
kazati jedno drugome.
Ali neću vam reći što su razgovarali,
i to zato
što ne znam.
Susret s Bogom
uvijek je tajna.
A tajna se ne stavlja
na veliko zvono.
Tajna se proživljava u dubini srca,
kao ljubav.
Čuva se u svojoj nutrini
kao blago.

Sunce je počinjalo zalaziti
na obzorju
i podigao se neku suhi vjetrić,
te su djeca navaljivala
da Bog ostane s nama
do sutra.
No, reče nam da mora otići.
- Ali, ti ćeš se vratiti?
upita Pascalou.
- Obećavam, reče Bog.
Zakuni se!
- Nikada se ne kunem, reče Bog.
Ali držim svoja obećanja.
- Tako je, oprosti,
zaboravila sam.

Bog poljubi Pascalou
i oprosti se od članova obitelji.
Dok sam ga pratio na susjedni kolodvor,
rekao mi je da ne zaboravim na izvještaj.
Ni ja se neću zakleti,
ali obećao sam mu da ću se dati što prije
na posao.
Kod Brunoya Bog uđe u vlak,
u "limenu harmoniku",
kako se kod nas kaže.
Dvadeset minuta kasnije
bit će na kolodvoru Lyon.

Kad sam se vratio kući,
žena mi reče da je zaboravio
svoj notes s adresama.
- Zar to nije čudno!
reče Pascalou.
Svaki put kad dođe k nama
nešto zaboravi.
Stvarno je istina.
Već je tako zaboravio
jedan pulover,
jedan pojas,
lulu
i nožić.
Bog je očito bio
Vječiti rastresenjak.
Sigurno je pjesnik.

ČETRNAESTA STANICA

Na kolodvoru Lyon
bilo je mirno,
sasvim mirno,
kao uvijek
na uskrsnu nedjelju.
Jučer
i prekjučer
oseka je odnijela
prema dalekim obalama
tisuće muškaraca i žena,
stiješnjenih, nabitih
u prepunim vlakovima.
To će ih malo oporaviti
od metroa...

Plima će se podići
tek sutra,
na kraju uskrsnog vikenda.
Tada će opet
biti gužva,
gužva kao u osam sati navečer.

Stigavši na kolodvor,
Bog uđe
u telefonsku govornicu
i okrene tajnoviti broj
koji je uzalud pokušavao dobiti
prije dva dana.
Ovaj put linija je bila slobodna.
Bog upita Petra
bi li mogao produžiti
dva dana
svoj boravak na Zemlji.
Petar reče da se to ne može:
"Stvarno nisu mogli više bez Njega
u raju;
novodošli su bili nestrpljivi:
htjeli su ga svakako upoznati;
obećano im je da će ga gledati licem u lice,
pa su ga tražili.
Ostali, već navikli,
koji se mjesecima
godinama,
stoljećima,
kap po kap,
naslađuju
svojom Vječnošću,
počeli su se dosađivati
u njegovoj odsutnosti;
čak su i anđeli bili nervozni."

Bog pomisli kako je ono
što je čovjeku očito moguće:
od vremena do vremena
produžiti neki vikend ili putovanje
za dan, dva -
Bogu ipak nemoguće.
A kako je imao
u najvećoj mjeri razvijen
osjećaj odgovornosti,
reče Petru,
svom vjernom svetom Petru,
koji mu je učinio toliko usluga,
da će se bez zakašnjenja
vratiti,
da se može s njim računati
i pripremiti
kao obično
njegov povratak u raj.

U metrou koji ga je odveo
na stanicu,
tajnu stanicu
gdje je sve bilo predviđeno
za njegovo uzašašće,
za "prinebljenje",
kako je govorio sveti Petar -
koji je uvijek
s velikim zanimanjem
pratio
sada već obredni način
kojim se privode Zemlji
kozmonauti,
zdravi i čitavi -
Bog je mislio na sve one muškarce,
na žene
i djecu
što ih je susreo
u metrou
ovih posljednjih dana;
mislio je na susrete što ih je doživio,
na ono što je vidio i čuo.

Neke scene
i neki događaji
podsjetili su ga na Muku,
onu bolnu muku
koju je proživio
jednog vikenda kao što je ovaj.
Vidio je suze i patnje,
naslutio muke i tjeskobe
u pogledima
i u srcima.
Ali također,
tu i tamo,
i tihe radosti
i skromne sreće.
Sve će ovo
jednoga dana
stvoriti stručak cvijeća,
stručak cvijeća za vječnost,
vječnost blaženu
čiju će tajnu tada svatko
znati,
veliku tajnu:
Davati onaj dio sebe
koji je drugima potreban
da bismo bili zajedno sretni,
svi zajedno
uvijek.








.








Noelia
Član
Član

Broj poruka : 243
Datum upisa : 06.04.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od sini_do taj Ned Apr 22, 2012 1:31 pm

@ Noelija, duso... Isus je ziv, jer je vaskrsao treci dan po pismu..... Isus je vrtu gospodnjem, i on je spreman i ceka povratak na zemlju.... i doci ce poslije kjametskog dana...... Nekako mi je naslov.. - Da je Isus ziv - , on je ziv, i u vrtu je gospodnjem, kad bi ljudi znali, kako je taj vrt lep, ne moze se opisat takva lepota...

sini_do
Član
Član

Broj poruka : 2633
Datum upisa : 17.04.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Noelia taj Ned Apr 22, 2012 2:04 pm

sini_do @ Noelija, duso... Isus je ziv, jer je vaskrsao treci dan po pismu..... Isus je vrtu gospodnjem, i on je spreman i ceka povratak na zemlju.... i doci ce poslije kjametskog dana....on je ziv, i u vrtu je gospodnjem, kad bi ljudi znali, kako je taj vrt lep, ne moze se opisat takva lepota...

Sini-do, brate... imaš pravo. Krivo sam se izrazila, naravno da je Isus živ, htjela sam reći: da Isus dođe danas među nas, kao prije 2000 godina, da počne govoriti, što bi nam rekao...itd.
Kjametski dan? Misliš na Sudnji dan, kad se Isus pojavi u slavi?
Kad kažeš "vrt Gospodnji" misliš na Nebo, zar ne?
Ali, dok smo na ovoj zemlji, ne tražimo Boga ni na nebu ni na zemlji, jer On je u duši onoga koji Ga ljubi. Very Happy

Noelia
Član
Član

Broj poruka : 243
Datum upisa : 06.04.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 8:49 pm

Sada se Mimile sjeti onoga "tipa",
tipa koji mu je rekao
ozbiljno,
a luđaci su uvijek ozbiljni:
"Ja sam Bog."



Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Avramova taj Ned Apr 22, 2012 8:55 pm

Noelia :: Ali, dok smo na ovoj zemlji, ne tražimo Boga ni na nebu ni na zemlji, jer On je u duši onoga koji Ga ljubi. Very Happy

Amin

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалм Давидов, 57.6)

Avramova
Administrator
Administrator

Broj poruka : 67330
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 9:05 pm

Ja nikako ne mogu da ga "napipam" u duši, a i da mogu ne bih ga ljubio, pa toliko ima ljepog svijeta...za ljubljenje

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Avramova taj Ned Apr 22, 2012 9:08 pm

@Juri

Ako ljubis mene, ljubis i Gospoda (kroz mene).

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалм Давидов, 57.6)

Avramova
Administrator
Administrator

Broj poruka : 67330
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 9:21 pm

Eh, Gospode, ljubim te svom dušom, ali samo kroz Avramovu! Very Happy

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Avramova taj Ned Apr 22, 2012 9:25 pm

Jurivaka ::

Boze, da nije "krivo" cvece?

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалм Давидов, 57.6)

Avramova
Administrator
Administrator

Broj poruka : 67330
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 9:32 pm

...Ili proljeće? Smile

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Avramova taj Ned Apr 22, 2012 9:42 pm

Ma nije ni vazno, neka je ljubavi od Boga dane.

D.C.

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалм Давидов, 57.6)

Avramova
Administrator
Administrator

Broj poruka : 67330
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 9:50 pm

Ih, ja se ponadao da će nešto biti od tebe

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Avramova taj Ned Apr 22, 2012 10:04 pm

Pa zar nije?

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалм Давидов, 57.6)

Avramova
Administrator
Administrator

Broj poruka : 67330
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Noelia taj Ned Apr 22, 2012 10:09 pm

Jurivaka ::Ja nikako ne mogu da ga "napipam" u duši, a i da mogu ne bih ga ljubio, pa toliko ima ljepog svijeta...za ljubljenje

Aaaa, sad mi je jasno zašto se ne predaješ Ljubavi. Napisat ću ja to...

Jurivaka: Gospode, ljubim te svom dušom, ali samo kroz Avramovu!

A-ha, tu smo. Boga ljubimo kroz njegova stvorenja, u tvom slučaju to je Avramova. Znači...?



Noelia
Član
Član

Broj poruka : 243
Datum upisa : 06.04.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Miško taj Ned Apr 22, 2012 10:18 pm

Koliko je nekome potrebno vremena da izađe na put izbavljenja ako on Boga ljubi a koliko ako ga mrzi ? Najpre bi se ponislilo da mu je potrebno mnogo više ako Boga mrzi. Ali Indus kaže: " Ako on boga ljubi potrebno mu je sedam godina, ako Boga mrzi - tri". Jer ako boga mrzi on na njega mnogo duže misli...

Rekli bi kakava prefinjena bezbožnost ! Ali nije - pre promišljenost .

Eh, kada bi ga našao u metrou ...

Miško
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1847
Datum upisa : 19.03.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 10:40 pm

Koliko vidim, mom ateizmu je odzvonilo

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Noelia taj Ned Apr 22, 2012 10:52 pm

Miško: Koliko je nekome potrebno vremena da izađe na put izbavljenja ako on Boga ljubi a koliko ako ga mrzi ?...

Ovo je zanimljivo, ali meni nešto nije jasno.
Ne može se reći da Boga ljubimo i mrzimo. Istina je da se naše srce opire u ljubavi prema Bogu, jer Boga ljubi onaj tko drži Njegove zapovijedi, a mi često kršimo te zapovijedi.Također ne možemo reći da ljubimo Boga, ako ne ljubimo bližnjega.

Uzmimo jedan primjer i zamislimo 100 ljudi:
40% od njih ljubimo jer su to naši roditelji, braća, rodbina , prijetelji. Prema 30 % ljudi smo indiferentni, nit ljubimo niti mrzimo., a 30% ne volimo, iz nekih razloga...
To je slika naše ljubavi prema Bogu, a zapovijed Božja je:
"Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim..." Imamo samo jedno srce i ono ne može biti podijeljeno. Možemo samo govoriti o savršenoj i nesavršenoj ljubavi prema Bogu. O mržnji prema Bogu ja ne govorim...
Eh, da Ga sretnemo u metrou licem u Lice, umrli bi ili popadali bi na stražnjicu. Zato Bog dolazi "prerušen", najviše u sv. Pričesti se susrećemo s Njim i po sakramentima, a onda po svim stvorenjima koja je stvorio.


Poslednji izmenio Noelia dana Ned Apr 22, 2012 10:59 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

Noelia
Član
Član

Broj poruka : 243
Datum upisa : 06.04.2012

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Avramova taj Ned Apr 22, 2012 10:55 pm

Jurivaka ::Koliko vidim, mom ateizmu je odzvonilo

:

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалм Давидов, 57.6)

Avramova
Administrator
Administrator

Broj poruka : 67330
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Miško taj Ned Apr 22, 2012 11:03 pm

Ako smatramo da je Bog opšte iskustvo, onda možemo konstatovati da je Bog samo psihička ali ne i fizička činjenica , to jest on je samo psihički ali ne i fizički spoznatljiv.Dakle, u metrou ga je moguće spoznati...

Miško
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1847
Datum upisa : 19.03.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 11:18 pm

Ako imaginacija može biti činjenica, onda je i Bog činjenica.

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Miško taj Ned Apr 22, 2012 11:29 pm

Činjenica( ili dejstvo ) je potrebna za dokaz. Iskustvo neka nebi bilo imaginacija?


Poslednji izmenio Miško dana Ned Apr 22, 2012 11:31 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

Miško
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1847
Datum upisa : 19.03.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Fristajlo taj Ned Apr 22, 2012 11:30 pm

Jurivaka ::Ako imaginacija može biti činjenica, onda je i Bog činjenica.
И метро је чињеница...

Fristajlo
Član
Član

Broj poruka : 19651
Datum upisa : 17.03.2010
Lokacija : Beograd

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 11:35 pm

Fristajlo ::
Jurivaka ::Ako imaginacija može biti činjenica, onda je i Bog činjenica.
И метро је чињеница...
Fina logika. Ako je metro činjenica, onda je i Bog u metrou činjenica

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Fristajlo taj Ned Apr 22, 2012 11:41 pm

Ерго- оде твој атеизам с Богом (Збогом!)...

Fristajlo
Član
Član

Broj poruka : 19651
Datum upisa : 17.03.2010
Lokacija : Beograd

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Jurivaka taj Ned Apr 22, 2012 11:43 pm

Fristajlo ::Ерго- оде твој атеизам с Богом (Збогом!)...
Nije s Bogom, nego sa Avramovom

Jurivaka
Počasni član
Počasni član

Broj poruka : 1705
Datum upisa : 22.09.2011

Nazad na vrh Ići dole

Re: Bog u metrou

Počalji od Sponsored content Danas u 9:10 am


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 8 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu